Savezni propis, kada je u pitanju valjanost zapisnika o cijenama, u članku 22. u osnovi ponavlja zakonski tekst definirajući da će rok važenja zapisnika o cijenama biti jedna godina, računajući od prvog sljedećeg radnog dana dana datum objave u PNCP-u, a može se produljiti za isto vrijeme, ako se dokaže da je cijena povoljna”. Uredba u jedinom stavku navedenog članka dodaje da će se „valjanost ugovora koji proizlazi iz zapisnika o cijenama utvrđivati na način propisan čl. 36”.
Ipak, mogućnost produljenja minuta za registraciju cijena otvara zanimljiva praktična pitanja, uključujući sljedeće: omogućuje li mogućnost produljenja minuta obnavljanje količina koje su inicijalno definirane u obavijesti o nadmetanju?
Važno je naglasiti da savezni propis izričito u članku 23. zabranjuje povećanje količina utvrđenih u zapisniku o cijenama. Međutim, čini se da je ova odredba povezana s kvantitativnim povećanjem stavki izvorno predviđenih u ARP-u. Stoga, u načelu, ne bi postojala mogućnost kvantitativnog povećanja preporučenih pošiljaka, na sličan način kao što je dopušteno za jednostrane izmjene ugovorenih pošiljaka, u skladu s člankom 125. Zakona br. 14,133/2021. U skladu s tim, ako je zapisnikom predviđena količina od 10.000 jedinica, ta se količina ne može povećati za 25% tijekom važenja pomoćnog instrumenta.
Inače, pitanje koje smo pokrenuli uključivalo bi mogućnost obnove registriranih količina, po modelu sličnom onom koji je ranije usvojen za kontinuirane usluge. U tim se situacijama izraz produljenje koristi u širokom smislu, zapravo znači "obnova" roka.
Kod proširenja u strogom smislu, postoji samo proširenje pojma, bez promjene kvantitativnog opsega instrumenta. Nakon obnove (vrsta produženja u širem smislu), rok trajanja instrumenta i njegov opseg isporuke se ponavljaju (obnavljaju). Suptilna razlika ima relevantne praktične implikacije.
Ukratko, kod obnove dolazi do ponavljanja instrumenta potpisanog u prethodnom razdoblju, što ima posljedice ne samo na njegovu valjanost, već i na iznose koje treba izvršiti. U drugom smislu, u proširenju (u najstrožem smislu), glavni uključeni element je isključivo valjanost instrumenta. Čin produženja (u strogom smislu) dopušta samo produljenje roka važenja instrumenta, bez obveznih izravnih posljedica na vrijednost njegova izvršenja.
Pa, utvrđivanjem da će rok važenja zapisnika o bilježenju cijene biti 1 (jednu) godinu i „može se produljiti za isto vrijeme“, je li zakonodavac preporučio produljenje u strogom smislu ili mogućnost obnove instrumenta?
Ovo je pitanje temeljno jer, budući da se radi samo o produljenju u strogom smislu, udvostručenje roka važenja Zakona za još godinu dana ne bi odražavalo procijenjeni iznos za njegovo korištenje. S druge strane, ako se Lista e-pošte za poslovne i potrošače produženje koje je zakonodavac definirao shvati kao hipoteza obnove, novo razdoblje zapisnika sa sobom bi donijelo i obnovu procijenjenih količina.
Oba tumačenja su legitimna i mogu se prihvatiti kao alternativa propisima koje donosi nadležno tijelo.
U početku, u prethodnim izdanjima naše knjige Zakoni o komentiranim ponudama, brzopleto smo ustvrdili da produljenje zapisnika neće imati učinak dopuštanja obnove iznosa koji su prvobitno potpisani u ponudi. Važno je naglasiti da je ovo shvaćanje uglavnom usvojeno u okviru Zakona br. 8,666/93, kada se produljenje ARP-a dogodilo samo unutar razdoblja od 12 mjeseci. Tijekom tog razdoblja, TCU je izrazio razumijevanje da produženje zapisnika o registraciji cijena neće omogućiti ponovno uspostavljanje količina koje su prvobitno postavljene u ponudi (TCU. Rješenje br. 991/2008, plenarna sjednica). Stoga smo razumjeli da se razumijevanje utvrđeno ranije, u prethodnom zakonodavstvu, sada treba zadržati uz primjenu Zakona br. 14,133/2021.
Međutim, nakon boljeg razmišljanja o temi, promijenili smo naše shvaćanje.
Kada se traži tumačenje pravnog teksta, bitno je odbaciti stare ideje, poštujući normativnu autonomiju teksta koji je proizveo zakonodavac kako bi se izbjegla hermeneutička pogreška pokušaja razumijevanja nove norme s očima uprtim u retrovizor. koji ukazuje na staru normu, štetna tumačenja koja poštuju evoluciju predviđenu pravnim tekstom.
Pod okriljem Zakona br. 8,666/93, neponovno utvrđivanje količina, u produljenju važenja Zapisnika, pokazalo se relevantnim jer se to produljenje dogodilo samo u roku od 12 mjeseci. Planiranje je godišnje. Činilo se nepromišljenim priznati da bi se iste godine taj iznos mogao povećati produljenjem Zakona.
Međutim, Zakon br. 14,133/2021 predviđa uobičajeni rok za zapisnik o registraciji cijena od 01 godine, s mogućnošću produženja za još jednu godinu, što je nijansa koja, po našem mišljenju, zahtijeva drugačiji tretman od onog predviđenog u prošlosti, posebno u svjetlu sustavnog tumačenja njegovog normativnog sklopa.
Kao što je već spomenuto, godišnja planiranja isključena je iz samog Zakona br. 14,133/2021. Plan ugovaranja mora biti godišnji (§ 1, čl. 12), a samo planiranje nabave mora uzeti u obzir očekivanu godišnju potrošnju (čl. 40), s rezultatom da očekivana potrošnja za ARP također mora poštovati godišnju vrijednost.
Tumačenje da bi produljenje dopušteno za ARP trebalo shvatiti kao produljenje u strogom smislu (dakle onemogućavanje obnove količina) navelo bi nadležnog javnog agenta da, kako bi zaštitio korisnost produljenja zapisnika o registraciji cijena, projicira količina predviđena godišnje za razdoblje od 24 mjeseca. Takav stav doveo bi do nepreciznog planiranja i vjerojatno bi bio primljen kao lažna ili precijenjena indikacija količine koju planira Uprava, nešto što bi izazvalo nepovjerenje kod ozbiljnih dobavljača, otežavalo dobivanje boljih ponuda, zbog povećanja rizika, niska pouzdanost informirane potražnje i gubitak pouzdanosti nadmetača.
Nadalje, ovakvom bi se pozicijom kršilo načelo jednogodišnjeg proračuna, navodeći odgovornog rukovoditelja da poveća periodičnost projekcije potražnje.
Također se čini neprikladnim tvrditi da ne bi bilo moguće obnoviti količine jer bi se produženje koristilo samo za dovršavanje ostatka predviđenog u Zapisniku. Sada, pod pretpostavkom da je planiranje ozbiljno i godišnje, ostatak koji treba ugovoriti predstavljao bi samo mali postotak onoga predviđenog u zapisniku o registraciji cijena. Ako bi se produženje zapisnika tretiralo strogo, izjednačavajući ga s kontinuitetom ugovora o opsegu, ne bi imalo smisla da zakonski tekst već definira da će se produljenje dogoditi za još godinu dana, isto razdoblje kao prvotno valjanost zapisnika o cijenama, budući da kod produljenja instrumenta do izvršenja (opsega) dodano razdoblje mora biti onoliko koliko je nužno potrebno za dovršetak predmeta (isporuka).
Kada je definirao da će se produženje (obnova) zapisnika o registraciji cijena odvijati za isto izvorno razdoblje, čini se da je zakonodavac naznačio model obnove, sličan onom koji je prethodno dopušten za kontinuirane usluge, u Zakonu br. 8,666/93.
U skladu s tim razumijevanjem, administrativna odluka o produljenju zapisnika o registraciji cijena, koja bi se trebala dogoditi samo kada je cijena povoljna, omogućit će obnovu prethodno navedenog instrumenta za još jednu godinu, čime će se omogućiti obnavljanje njegovih količina. Na primjer: ako je planiranje ugovorne namjere identificiralo godišnju potrebu za 10.000 jedinica, nakon završetka redovnog roka od 01 godine, instrument bi se mogao produžiti za još jednu godinu, uz obnovu količine, pod pretpostavkom da je u drugoj ciklusu valjanosti (obnove) još 10.000 jedinica ugovoreno je od strane upravitelja i potencijalnih sudionika.
Ukratko, čini nam se da se zakonodavac, govoreći o produljenju Zakona, opredijelio za mogućnost obnove instrumenta, što ima reperkusije na mogućnost obnove iznosa inicijalno predviđenih za izvorni godišnji ciklus.